• Dunja

Winter Wonderland u Grobničkim Alpama

Updated: Aug 21

Studena - negdje oko Obruča - Studena


20 km, 831 m visinske razlike, 5:50 sati hoda


Težina staze: lagano / srednje teška


31.12.2020.

Zadnji je dan 2020. godine. Što reći o njoj? Kako se nositi sa svime što nam je donijela? Kako s nestrpljenjem dočekati Novu 2021.? Pandemija, bolesti, virusi, potresi, cijepivo, lockdown-ovi, puuuno vijesti i sl. sr***. Bome nas je dobro pretresla. Bi čakavci rekli: "Znela nan je i mudandi!". Kako se nositi sa svime time, a ne izgubiti se u moru loših misli? Ja svoje rješenje imam 🙂 te jednostavno "pobjegnem" u šumu. Tamo nema ni vijesti, ni korone, niti lošeg raspoloženja. Zato smo odlučili ovu Staru 2020. godinu ispratiti jednim izletom u okolici Rijeke, a nismo ni planirali da ćemo je tako lijepo ispratiti.

Okupljanje je bilo u 08:30 u Studenoj. Nakon što se prođe cijelo mjesto (u smjeru Klane), skreće se desno na usku cestu na kojoj stoji markacija Obruč. Ekipa "Klasa optimist" sastoji se od dva mušketira i jedne dame tj. Alex, Goran i moja malenkost. Napomenula sam im dan ranije da ponesu sa sobom pivu da bi šumski nazdravili i otpratili u miru dvijeidvadesetu. Ruksaci spremni, ključevi od auta spremljeni na sigurno, mi odmorni i opa krećemo.

Prognoza za riječko područje bila je kenjkava, ali ipak nije bilo kiše. Nije bilo niti hladno. Taman kako treba biti - osim malo blata.

Od parkinga put ide kroz šumu te prolazimo kraj ostataka Rimskog zida. Lagana pješačka staza, niti malo zahtjevna. Probija se čak i sunce te se počinje vedriti. Jao pa kako nas priroda uvijek iznenadi svojim pojavama. Nabacim par fotki jer mi je divan prizor kad se vide probijene zrake kroz oblake.

Goran je "ubacio" povijesni čip te je ta tematika na repertoaru. Šutim i samo slušam. Ne uključujem se. Imam svoju filozofiju povijesti. Ne pamtim brojeve niti godine, eventualno neke događaje, međutim to je ionako sve prošlo. Povijest nas je naučila svemu što znamo i moramo joj biti zahvalni, ali ja volim sadašnji trenutak i on mi je bitan. No, i dalje smo na putu, nismo ostali u povijesti 🙂.

Hodamo već nekih 6,5 km i pojavljuje se lagani sniježni prekrivač. Najdraža podna obloga sačinjena od bljuzge, lišća i blata.

Nalazimo se na nekih 900 m nadmorske visine. Ima sve više snijega. Gojze impregnirane još od zadnjeg puta (mladoj dami se nije dalo oprati cipele ha ha). Polažem nadu da ne promoče. Hodam i gledam u snijegu otiske divljih prijatelja - skužim lisicu, srnu, ali i medvjeda. Jao, medvjed. Samo da ga ne sretnemo. Sreća da nisam sama, jer bi se inače okrenula i trk do auta. Nastavljamo dalje. Hodam te se tu i tamo osvrnem da ne vidim kakvog debelog plišanog medvjedića 😆.

Kako se sve više dižemo, snijega postaje sve više. Nebo vedro i plavo. Markacije pratimo samo po stablima, neke su i prekrivene nanosima snijega. Kakva je to avantura ako se barem jedanput ne pogubiš jer fulaš put? Fulali i mi pa se vratili 😆.

Zvuk škripavog snijega pod nogama i šumska tišina. Ima i trenutaka kad nitko ne priča nego se šuti. Ti znaju biti najljepši.

Probijamo se kroz snijeg. Alex gazi prvi, a Goran i ja se mijenjamo za njim. Lako bi to bilo da imaju male korake, ali hodam njihovim tragovima i mučim se. Koraci od metra te gazište duboko pola metra. Izgledam kao lik iz crtića "Nogalo". Sama sebi se smijem, a njima vičem da smanje te korake. Vadim mobitel i slikam. Svaki kadar mi izgleda sve ljepši. Hodam i slikam.

Skužim da sam ostala sama. Pratim tragove Bigfoota te dolazim do njih. Nalazimo se na raskršću za Trstenik i Obruč. Put nije naporan jedino je koračanje kroz dubok snijeg malo teže. Krećemo prema Obruču. Zadnja sam i opet slikam. Izgubljena u svom svijetu ne skužim kamo hodam i upadnem u snijeg do struka. Nastavljam dalje i naravno slikam te krasne prizore. Ne može se to slikom prikazati. Slika ne može dočarati taj zvuk škripavog snijega, svježi hladni zrak... jednostavno to se mora doživjeti i spremiti u onu svoju osobnu kutijicu povijesti događaja i doživljaja.

Dolazimo na plato ispod Obruča. Gledamo okolicu i komentiramo da "bi bilo ljepše" sjediti negdje na kavi uz more i obaviti trač partiju. Smijeh.

Drago mi je da imam ovakve karaktere u svom okruženju. Ipak je smijeh najbolji lijek, a bore smijalice najbolja posljedica tog lijeka. Moja novogodišnja želja je da 2021. bude puna tog dobrog lijeka 😊, a to želim i svima vama.

Odlučimo popriječiti put prema drugom platou jednim avanturističkim pothvatom kroz duboki snijeg i šikaru. Bilo je jako zabavno. Stižemo i na drugi plato podno Obruča. Radimo pauzu. Nalazimo se na 1333 m nadmorske visine, prešli smo 10 km, a hodamo 03:20 h. Oko nas pravi Winter Wonderland. Poželiš tu i ostati. Odlučujemo da se vraćamo nazad. Obruč će nas vidjeti neki drugi dan. Silazimo istim putem. Priječimo preko nekih kamenja te upadnem u rupu, izvlačim se, a nakon mene propadne i Goran. Alex nam se smije, al smijemo se i mi sami sebi. Baš smo tri cirkusanta danas. Dolazimo na raskršće za Trstenik i stajemo. Vrijeme je za onu pivicu s početka priče. Vrijeme je da je otpratimo.

Nakon desetak minuta krećemo dalje. Sljedećih pol sata je doslovno bilo sve smiješno. Barem meni 😆. Nakon te pive i noge su bile laganije, a teme koje su bile u opticaju nisu za ljude sa slabijim želucem.

Nastavljamo se spuštati. Snijega također ima sve manje. U jednom trenu stanemo i blejimo ravno, a ispred nas protrči doslovno krdo srna i jelena.

NEMA SLIKE KRDA JELENA. JAOOO 😵

Nisam stigla ni slikati. Jedno novo iskustvo. Nikad nisam vidjela toliko veliko krdo na okupu u divljini. Neki put sretneš srnu ili dve, al` nešto ovakvo nikad. Još jedno iskustvo ide u kutijicu uspomena. Ovakve stvari izazovu sreću i zahvalnost u meni. Zahvalnost da imam mogućnost vidjeti ovakav prizor te sreću jer "Sreća se nalazi u svemu. Treba je samo znati izdvojiti." - Konfucije.

Silazimo. Snijega više nema. Nakon one idile, sad ovaj krajolik djeluje nekako bezličan i tmuran, ali nas Goran "uveseljava" pričama o holokaustu, logorima. Na kraju smo doznali da je postojao i logorski bordel. Prava hodajuća enciklopedija. Dolazimo na ravni dio šumskog puta. Ubrzamo korak. Dolazimo do auta. Nakon skoro šestosatnog druženja i dvadesetak kilometara u nogicama pozdravljamo se. Zaželimo si sve najbolje i jedva čekamo sljedeći izlet. Nogice su umorne u laganini modu.

Krećem doma. Vozim se i u glavi vrtim ideje.


Želim vam sve najbolje u 2021. godini i neka bude ispunjena s puno kilometara u nogicama, ali ne autom :-).


Until next time...

Dunja


353 views0 comments

Recent Posts

See All