• Dunja

Bjelolasica - olimpijka prekrivena snijegom

Updated: Feb 6

Begovo Razdolje - sklonište Jakob Mihelčić - Bjelolasica (vrh Kula) - Begovo Razdolje


19.4 km, 527 m visinske razlike, 6 sati hoda


Težina staze: srednje teška / zimski uvjeti


31.01.2021.

“And into the forest I go, to lose my mind and find my soul.”


Započinjem današnji tekst jednom lijepom izrekom... "Idem u šumu da izgubim svoj um i pronađem svoju dušu". Kako sam imala malu pauzu između šumarenja i planinarenja, napunila se glava glupostima te su se počele nizati svakakve misli. U trenutačnom razdoblju emocije i misli negativnih konotacija su nam svakodnevica. Prepisala sam si recept koji glasi: vikend provedi u šumi! Poslušala sam i isplatilo se. Jučer je na meniju bio osunčani Risnjak, a danas je sniježna Bjelolasica. Pa, krenimo...

Ovaj je izlet bio u planu PD Kamenjak. Našli smo se na Delti u 07.00 sati. Pokupila sam troje članova te pravac Begovo Razdolje. Nalazi se na 1078 mnv te je najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj. Išli smo autocestom A6 Rijeka - Zagreb te izašli na izlaz Vrata. Vozimo prema Mrkoplju. Prognoza je pogođena - pada snijeg. Cesta nije čista i ima bijeli prekrivač. Moj Caddy (iz milja Caddilac) ima zimske gume, ali sezona broj 2 te još uvijek drži cestu. Usporavam da nemam na duši ova tri mlada života samnom. Dolazimo u Begovo Razdolje, a na cesti ima 5 cm snijega sigurno. Nadam se da će počistiti cestu na povratku. Jao meni. Parkiram uz glavnu cestu taman da se izvučem lako, u slučaju da bude ledeno. Skupljaju se članovi i krećemo u 8:35. Vodiči današnjeg izleta su Darko Tadej, Boris Kurilić, Mirta Grandić te Mario Glavaz. Darko na čelu, a Boris pokuplja ljude na kraju.

Put od Begovog prema Bjelolasici vodi po makadamskoj cesti nekih 7 km. Ima nas 72 i kolona je prilično dugačka. Nalazim se negdje na sredini. Osjećam kuk i koljeno od dana ranije na Risnjaku. Prćenje i propadanje u snijeg me dosta porazbijalo. Stalno pada snijeg pa gledam u pod - mislim da sam izanalizirala sve gojze koje su hodale ispred mene.

Kako nas ima puno, put se lijepo razgazio za nas iza. To mi i odgovara te svako malo slikam. Mora biti lijepa ova šetnja šumom po proljeću. Nakon sat vremena radimo kratku pauzu da se grupa skupi. Nastavljamo dalje jedan iza drugog. Kao vojnici. Dečki ispred mene griju grlo rakijom :-). Put je dosta jednoličan - malo gore, malo dolje, malo ravno - šumska cesta.

Stajemo i radimo malo dužu pauzu prije uspona. Trčim iza drva i "mijenjam kanarincu vodu" :-). Kakvo olakšanje. Hodamo 1:45 h i prešli smo 6,8 km. Dosta mi je gledanja gojzi te se dajem na početak. Pridružujem se Darku i ekipi na početku grupe.

Počinje uspon. Veseli uspon bih rekla. Skrećemo s ceste i idemo pravac Skloništa Jakob Mihelčić koje se nalazi na 1460 mnv. Sljedeća 2 km su bila čista ekstaza prćenja snijega, propadanja, otklizavanja i sličnih veselih trenutaka. Koliko god se trudili pratiti stope ovog ispred nas, bilo je uzalud. Hodaš kao po jajima, opustiš se na sekundu i eto te na guzici. I tako sve do kućice. Dolazimo na čistinu, a vjetar puše divljački. Nosi snijeg i peče svaki komadić kože koji nije prekriven. Dobro da sam umotana u buff i imam masku. Vrijeme ja pravi dernek. Temperatura je u debelom minusu, a uz vjetar real feel je čista ledenica. Evo i skloništa - veselje. Nekolicina nas na čelu upadamo unutra i sjedamo uz olakšanje. Sklonište je jako lijepo i održavano. Ima peć na drva, stolove i stolice te krevete. Dobro mjesto za provesti vikend, ali moraš imati sreće da ima mjesta :-). Iz Begovog do skloništa ima 8,8 km. Trebalo nam je 2:50 h.

Ubacim u kljun najdraže jelo u planini - pancetu :-), popijem čaj i izađem van da se i ostali mogu nakratko skloniti unutra. Ipak nas ima 72. Brojni smo.

Krećemo prema vrhu Kula. Penjemo se uz padinu te dolazimo na greben iznad skloništa. Ništa ne vidim i ništa ne čujem, osim vjetra koji puše doslovno divljački i snijega koji leti s njim u lice. Ne osjećam prste na rukama uz duple rukavice te ih stišćem da proradi cirkulacija. To mi je jedna od neugodnijih stvari u planini zimi - ledeni prsti. Podloga nije ledena - dovoljno čvrsta za normalni hod. Ajd, barem to uz ostale uvjete koji vladaju. Hodam po grebenu i doslovno pratim Darka ispred sebe. Vjetar me bacaka okolo, ali se ne dam i nastavljam. Trebalo nam je nekih dvadesetak minuta do vrha. Od skloništa do vrha je nekih 800 m dužine.

Eto ga vrh, 1534 mnv te najviša točka Bjelolasice i Gorskog kotra. Pogleda nema, ali je osjećaj super. Temperatura je -10, s vjetrom i malo deblji minus. Ne osjećam više zimu, baš mi je top.

Idemo natrag prema skloništu. Ufff, ulazimo unutra i ne puše. Divota. Škola ima predavanje o meteorologiji koje traje dvadesetak minuta, a ostatak grupe se uputio prema Begovom. Završavamo s predavanjem te krećemo natrag. Idem na početak školske grupe s Goranom i Tonijem. Toni ide brže, a Goran i ja kližemo po ugaženom snijegu. Taj naš spust ličio je na Loleka i Boleka. Ne znam zašto su mi oni pali na pamet, ali eto jesu. Hodaj, padaj, kliži, hodaj, padaj, kliži itd.

Video s vrha Bjelolasice

Nešto prije makadamske ceste susrećemo grupu i nastavljamo s njima. Usporava se i tempo. Grupa staje za pauzu, a mi se dajemo naprijed. Ova cesta za nazad kao da nema kraja. Stalno uzbrdo, nizbrdo te malo ravno. Inače put za nazad uvijek djeluje kraće, ali ova cesta se meni definitivno produžila. Umor radi svoje. Drugi dan u snijegu te tijelo pokazuje znakove umora.

Nakon skoro 6 sati hoda dolazimo u Begovo. Vidim, cesta nije očišćena...hmm super. Sad me više ništa ne boli niti sam umorna nego me preplave misli o tome da li će auto moći izaći ako je ledeno. Puše i nosi snijeg. Svuda su sniježni nanosi. Dolazim do auta. Otvaram vozačeva vrata i palim auto. Vani -5. Idem iza staviti stvari, a bunker se jedva otvori (zaleđen). Pokušam otvoriti suvozačeva vrata - ne ide, sve zaleđeno :-). Mah, ne brinem se ja. Ima naftalina dovoljno i da prespavam u autu.

Dolaze mi moji suvozači i utrpaju se u auto preko mog sjedala. Komedija :-).

Krećemo doma po klizalištu do Mrkoplja. Stigli svi doma živi, zdravi i veseli, a međusobno smo podijelili i cijeli paket Kinder čokolade.

Kako može ovo biti loše?! Ma ne može. Ovo su sjećanja za cijeli život. Jedan od razloga zašto sam odlučila pisati ovaj blog su ti momenti koje doživimo, koji su lijepi, koji nas razvesele i stvore toplinu oko srca. Ti momenti se s vremenom zaborave i izblijede, a s ovim virtualnim tekstom ja ću ih se jednog dana sjećati s veseljem.


"Nije sretan onaj koji puno ima, već onaj koji malo treba".


Until next time...

Dunja






432 views0 comments

Recent Posts

See All